HERETIČKA IZJAVA IZ 1965. GODINE, KOJU JE DATIO DRUGI VATIKANSKI SAVET:

 

 

IZJAVA

DIGNITATIS HUMANAE

O VJERSKOJ SLOBODI

 

PRAVO POJEDINCA I ZAJEDNICA
DO DRUŠTVENE I GRAĐANSKE SLOBODE U VJERSKIM PITANJIMA

1. Ljudi našeg vremena postaju sve svjesniji dostojanstva ljudske osobe, a sve je više onih koji zahtijevaju da ljudi u svojim postupcima uživaju i koriste vlastitu odgovornu prosudbu i slobodu, vođeni osjećajem dužnosti, a ne prisilom. Oni također pozivaju na zakonsko razgraničenje javne vlasti, kako se opseg pravedne slobode, kako pojedinca tako i udruženja, ne bi pretjerano ograničavao. Ovaj zahtjev za slobodom u ljudskom društvu odnosi se prije svega na dobra ljudskog duha, posebno ona koja se odnose na slobodno prakticiranje vjere u društvu. Pažljivo poštujući ove težnje uma i nastojeći objaviti koliko su one u skladu s istinom i pravdom, ovaj Vatikanski sabor proučava svetu tradiciju i doktrinu Crkve, iznoseći na vidjelo nove stvari, uvijek u skladu s drevnima.

Prvo, sveti Sabor ispovijeda da je Bog otkrio čovječanstvu put kojim, služeći Njemu, ljudi mogu biti spašeni i pronaći sreću u Kristu. Vjerujemo da ova jedina istinska religija postoji u Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, kojoj je Gospodin Isus povjerio misiju da je širi svim ljudima, rekavši apostolima: "Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio" (Mt 28, 19-20). Sa svoje strane, svi ljudi su dužni tražiti istinu, posebno o Bogu i Njegovoj Crkvi, i, kada je jednom upoznaju, prihvatiti je i prakticirati.

Sveti Sabor također priznaje da ove dužnosti utječu na savjest ljudi i obavezuju ih, te da se istina nameće samo snagom same istine, koja prodire u duše nježno, ali snažno. Budući da se vjerska sloboda koju ljudi zahtijevaju za ispunjenje svoje obaveze obožavanja Boga odnosi na imunitet od prisile u građanskom društvu, on ostavlja netaknutom tradicionalnu katoličku doktrinu o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema istinskoj religiji i jednoj Kristovoj Crkvi. Nadalje, obraćajući se ovoj vjerskoj istini, sveti Sabor namjerava razviti doktrinu nedavnih papa o nepovredivim pravima ljudske osobe i o pravnom poretku društva.

POGLAVLJE I

OPĆI POJAM VJERSKE SLOBODE

Predmet i temelj vjerske slobode

2. Ovaj Vatikanski sabor izjavljuje da ljudska osoba ima pravo na vjersku slobodu. Ta sloboda sastoji se u činjenici da su svi ljudi imuni na prisilu, bilo od strane pojedinaca ili društvenih grupa ili bilo koje ljudske vlasti, na način da se u vjerskim pitanjima niko ne prisiljava da djeluje protiv svoje savjesti, niti se iko sprječava da djeluje u skladu s njom, privatno ili javno, sam ili u zajednici s drugima, u odgovarajućim granicama. Nadalje, izjavljuje da je pravo na vjersku slobodu istinski utemeljeno na samom dostojanstvu ljudske osobe, kako ga shvaća objavljena Božja riječ i sam prirodni razum. Ovo pravo ljudske osobe na vjersku slobodu mora biti priznato u pravnom poretku društva, tako da postane građansko pravo.

Svi ljudi, na osnovu svog urođenog dostojanstva kao osoba - to jest, obdareni razumom i slobodnom voljom, a time i obogaćeni ličnom odgovornošću - vođeni su samom svojom prirodom i moralno obavezni da traže istinu, posebno onu koja se odnosi na religiju. Također su obavezni da prihvate poznatu istinu i da cijeli svoj život urede prema njenim zahtjevima. Ali ljudi ne mogu ispuniti ovu obavezu na način koji odgovara njihovoj prirodi, osim ako ne uživaju i psihološku slobodu i imunitet od vanjske prisile. Shodno tome, pravo na vjersku slobodu ne zasniva se na subjektivnoj dispoziciji osobe, već na samoj njenoj prirodi. Stoga, pravo na ovaj imunitet ostaje čak i za one koji ne ispune obavezu da traže i pridržavaju se istine, a njegovo vršenje, pod uslovom da se održava pravedan javni red, ne može biti ometano.

Vjerska sloboda i čovjekova veza s Bogom

3. Sve ovo postaje još jasnije onima koji smatraju da je vrhovna norma ljudskog života isti božanski zakon - vječni, objektivni i univerzalni - kojim Bog uređuje, usmjerava i upravlja svijetom i putevima ljudske zajednice prema naumu svoje mudrosti i ljubavi. Bog čini čovječanstvo dionikom ovog zakona, tako da, blagom voljom božanske Providnosti, možemo sve više i više upoznavati nepromjenjivu istinu. Stoga, svako ima obavezu, a posljedično i pravo, tražiti istinu u vjerskim stvarima, kako bi, koristeći odgovarajuća sredstva, mogao razborito formirati ispravne i istinite sudove savjesti.

Istinu sada treba tražiti na način koji odgovara dostojanstvu ljudske osobe i njenoj društvenoj prirodi, to jest, kroz slobodno istraživanje, koristeći učenje ili obrazovanje, komunikaciju i dijalog, putem kojih neki objašnjavaju drugima istinu koju su pronašli ili za koju vjeruju da su je pronašli, kako bi jedni drugima pomogli u potrazi za istinom; i kada se to jednom sazna, mora se čvrsto prihvatiti s ličnim pristankom.

Čovjek opaža i prepoznaje diktate božanskog zakona kroz svoju savjest; savjest koju je dužan vjerno slijediti u svim svojim aktivnostima kako bi dosegao Boga, koji je njegov cilj. Stoga ga se ne može prisiliti da djeluje protiv svoje savjesti. Niti ga se može spriječiti da djeluje po svojoj savjesti, posebno u vjerskim pitanjima. Jer prakticiranje religije, po svojoj prirodi, sastoji se prije svega od dobrovoljnih i slobodnih unutrašnjih djela kojima se čovjek direktno odnosi prema Bogu: djela ove vrste ne mogu biti naređena ili zabranjena isključivo ljudskim autoritetom. I sama društvena priroda čovjeka zahtijeva da on izvana manifestira svoje unutrašnje vjerske činove, da komunicira s drugima u vjerskim pitanjima, da ispovijeda svoju religiju na zajednički način.

Stoga je uvreda ljudskoj osobi i redu koji je Bog uspostavio za ljude ako se, uz očuvanje pravednog javnog poretka, čovjeku uskraćuje slobodno ispovijedanje vjere u društvu.

Nadalje, vjerski činovi, kroz koje se ljudi, na osnovu svojih najdubljih uvjerenja, privatno i javno odnose prema Bogu, po svojoj prirodi nadilaze zemaljski i vremenski poredak. Shodno tome, građanska vlast, čija je prava svrha čuvati opće dobro u vremenu, mora priznati i poticati vjerski život svojih građana; međutim, ona prekoračuje svoj autoritet ako pokušava usmjeravati ili ometati vjerske činove.

Sloboda vjerskih zajednica

4. Sloboda ili imunitet od prisile u vjerskim pitanjima, koji pripada pojedincima, mora se priznati i kada djeluju kolektivno. Jer društvena priroda i čovječanstva i same religije zahtijeva vjerske zajednice.

Ove zajednice, pod uslovom da se ne krše pravedni zahtjevi javnog reda, imaju pravo na imunitet da se upravljaju prema vlastitim pravilima, da poštuju Božanstvo javnim bogosluženjem, da pomažu svojim članovima u vršenju vjerskog života i podržavaju ih doktrinom, te da promoviraju institucije u kojima članovi sarađuju kako bi uredili vlastite živote u skladu sa svojim vjerskim načelima.

Vjerske zajednice također imaju pravo da im se pravnim sredstvima ili administrativnim djelovanjem civilnih vlasti ne sprječava izbor, obuku, imenovanje i premještaj vlastitih svećenika, komunikacija s vjerskim vlastima i zajednicama sa sjedištem u drugim dijelovima svijeta, ili odabir vjerskih objekata i sticanje i korištenje odgovarajuće imovine.

Vjerske zajednice također imaju pravo da im se ne zabranjuje podučavanje i javno ispovijedanje svoje vjere, kako usmeno tako i pismeno. Međutim, prilikom širenja vjerske vjere i uvođenja običaja, uvijek se mora suzdržati od bilo kakvih postupaka koji bi mogli imati miris prisile ili nepoštenog ili nepravednog uvjeravanja, posebno kada se radi o neobrazovanim ili siromašnim ljudima. Takvo ponašanje treba smatrati zloupotrebom vlastitih prava i kršenjem prava drugih.

Vjerska sloboda također uključuje pravo vjerskih zajednica da slobodno izražavaju jedinstvenu vrijednost svoje doktrine za uređenje društva i za revitalizaciju svih ljudskih aktivnosti. Konačno, pravo pojedinaca, vođenih vlastitim vjerskim osjećajima, da se slobodno okupljaju ili osnivaju obrazovna, kulturna, dobrotvorna i društvena udruženja utemeljeno je na društvenoj prirodi čovječanstva i samoj prirodi religije.

Vjerska sloboda porodice

5. Svaka porodica, kao društvo koje posjeduje svoja urođena i osnovna prava, ima pravo da slobodno uređuje svoj domaći vjerski život pod vodstvom roditelja. Roditelji imaju pravo da odrede oblik vjerskog obrazovanja koji će se pružati njihovoj djeci, u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjima. Stoga, građanska vlast mora priznati pravo roditelja da biraju škole ili druga sredstva obrazovanja sa istinskom slobodom, bez nametanja nepravednih tereta, direktno ili indirektno, na njih zbog ove slobode izbora. Nadalje, prava roditelja se krše ako su djeca prisiljena da pohađaju školsku nastavu koja ne odgovara vjerskim uvjerenjima roditelja ili ako se nameće jedinstveni obrazovni sistem koji potpuno isključuje vjersku nastavu.

Promocija vjerske slobode

6. Budući da opće dobro društva, koje je zbir uvjeta društvenog života pomoću kojih ljudi mogu potpunije i lakše postići vlastito savršenstvo, počiva prije svega na poštivanju prava i dužnosti ljudske osobe, zaštita prava na vjersku slobodu odnosi se na građane, građanske vlasti, Crkvu i druge vjerske zajednice, prema posebnoj prirodi svake od njih, uzimajući u obzir njihovu odgovarajuću obavezu prema općem dobru.

Zaštita i promocija nepovredivih ljudskih prava je suštinska dužnost svake građanske vlasti. Građanska vlast stoga mora efikasno preuzeti odgovornost za očuvanje vjerske slobode svih građana putem pravednih zakona i drugih prikladnih sredstava, te omogućiti povoljne uvjete koji promoviraju vjerski život, kako bi građani mogli efikasno ostvarivati ​​svoja vjerska prava i ispunjavati svoje dužnosti, a samo društvo tako moglo uživati ​​u blagoslovima pravde i mira koji proizlaze iz vjernosti čovječanstva Bogu i Njegovoj svetoj volji.

Ako, uzimajući u obzir specifične okolnosti naroda, vjerska zajednica dobije posebno građansko priznanje u pravnom poretku društva, nužno je da istovremeno pravo na slobodu u vjerskim pitanjima bude priznato i poštovano za sve građane i vjerske zajednice.

Konačno, građanska vlast mora osigurati da se pravna jednakost građana, koja također pripada općem dobru društva, nikada, ni otvoreno ni tajno, ne narušava iz vjerskih razloga, budući da se među njima ne pravi nikakva diskriminacija.

Iz toga slijedi da javna vlast ne može prisiliti građane, putem prisile, straha ili bilo kojeg drugog sredstva, da ispovijedaju ili se odreknu bilo koje religije, niti može spriječiti bilo koga da se pridruži vjerskoj zajednici ili je napusti. A još je više suprotno Božjoj volji i svetim pravima ljudske osobe i porodice kada se sila koristi u bilo kojem obliku za eliminaciju ili suzbijanje religije, bilo u cijelom čovječanstvu, u određenoj regiji ili u određenoj grupi.

Granice vjerske slobode

7. Pravo na vjersku slobodu ostvaruje se u ljudskom društvu i stoga je njegovo korištenje podložno određenim pravilima koja ga regulišu.

Prilikom korištenja svih sloboda, mora se poštovati moralni princip lične i društvene odgovornosti: prilikom korištenja svojih prava, svaki pojedinac i društvena grupa su moralnim zakonom obavezni da uzimaju u obzir prava drugih, vlastite dužnosti prema drugima i opće dobro svih. Prema svima se mora postupati pravedno i humano.

Nadalje, budući da građansko društvo ima pravo da se zaštiti od zloupotreba koje se mogu dogoditi pod izgovorom vjerske slobode, prvenstveno je odgovornost građanskih vlasti da pruže tu zaštitu. Međutim, to se ne smije činiti proizvoljno, niti nepravednim favoriziranjem jedne strane, već u skladu sa pravnim normama koje su u skladu s objektivnim moralnim poretkom. Ove norme su potrebne za efikasnu zaštitu ovih prava za sve građane i za mirnu ravnotežu tih prava, za pravilno promoviranje poštenog javnog mira, koji je uređena koegzistencija u istinskoj pravdi, i za dužno očuvanje javnog morala. Sve ovo predstavlja temeljni dio općeg dobra i obuhvaćeno je pojmom javnog poretka. Štaviše, u društvu se mora poštovati princip integralne slobode, prema kojem sloboda mora biti priznata čovječanstvu što je šire moguće i treba je ograničavati samo kada i u mjeri u kojoj je to neophodno. Obrazovanje za ostvarivanje slobode

8. Ljudi našeg vremena su pritisnuti na razne načine i u opasnosti su da budu lišeni vlastite slobode izbora. Štaviše, nema malo onih koji su skloni odbaciti svaku podložnost pod izgovorom slobode i omalovažavati dužnu poslušnost.

Stoga ovaj Vatikanski koncil potiče sve, a posebno one koji su odgovorni za odgoj drugih, da se trude formirati ljude na takav način da, poštujući moralni poredak, slušaju legitimni autoritet i budu ljubitelji istinske slobode; ljude koji prosuđuju stvari prema vlastitim kriterijima u svjetlu istine, koji uređuju svoje aktivnosti s osjećajem odgovornosti i koji se trude podržavati sve što je istinito i pravedno, rado udružujući svoja djela s drugima.

Stoga bi vjerska sloboda trebala biti određena tako da doprinese tome da ljudi odgovornije ispunjavaju svoje dužnosti u društvenom životu.

POGLAVLJE II

RELIGIJSKA SLOBODA U SVJETLU OTKRIVENJA

Doktrina vjerske slobode
Njegovi korijeni su duboko ukorijenjeni u Otkrivenju

9. Kada ovaj Vatikanski sabor izjavljuje o pravu čovjeka na vjersku slobodu, on svoju deklaraciju temelji na dostojanstvu ljudske osobe, čiji su zahtjevi postali sve očigledniji ljudskom razumu kroz iskustvo stoljeća. Štaviše, ova doktrina o slobodi ukorijenjena je u božanskom Otkrivenju i stoga je kršćani moraju još religioznije poštovati. Jer iako Otkrivenje izričito ne potvrđuje pravo na imunitet od vanjske prisile u vjerskim pitanjima, ono ipak očituje dostojanstvo ljudske osobe u svoj njegovoj punini, pokazuje Kristov pristup ljudskoj slobodi u ispunjavanju obaveze vjerovanja u Božju riječ i uči nas duhu koji učenici ovog Učitelja moraju prepoznati i slijediti u svemu. Sve to pojašnjava opća načela na kojima se temelji doktrina ove Deklaracije o vjerskoj slobodi. Iznad svega, vjerska sloboda u društvu je u potpunosti u skladu sa slobodom kršćanskog čina vjere.

Sloboda čina vjere

10. Jedan je od najvažnijih principa katoličke doktrine, sadržan u Božjoj Riječi i stalno naučavan od strane Crkvenih Otaca, da čovjek, vjerujući, mora dobrovoljno odgovoriti Bogu i da stoga niko ne smije biti prisiljen prihvatiti vjeru protiv svoje volje. Jer čin vjere je dobrovoljan po svojoj prirodi, budući da čovjek, otkupljen od Krista Spasitelja i pozvan od Isusa Krista na posinovljenje, ne može se prikloniti Bogu koji se objavljuje, osim ako, privučen Ocem, ne da Bogu racionalni i besplatni dar vjere. Stoga je potpuno u skladu s prirodom vjere da se isključi bilo kakvo nametanje od strane ljudi u vjerskim pitanjima. Shodno tome, režim vjerske slobode značajno doprinosi poticanju stanja u kojem ljudi mogu lako biti pozvani u kršćansku vjeru, prihvatiti je svojom voljom i aktivno je ispovijedati u svakom aspektu svog života.

Ponašanje Krista i apostola

11. Bog svakako poziva ljude da mu služe u duhu i istini, i stoga su vezani savješću, ali ne i prisiljeni. Jer Bog uzima u obzir dostojanstvo ljudske osobe koju je sam stvorio, koja se mora upravljati svojom voljom i uživati ​​slobodu. To je bilo posebno očigledno u Kristu Isusu, u kojem se Bog savršeno objavio i obznanio svoje puteve. Zaista, Krist, koji je naš Učitelj i Gospodin, krotak i ponizan srcem, strpljivo je privlačio i pozivao učenike. Istina je da je svoje propovijedanje podržavao i potvrđivao čudima, da bi potaknuo i ojačao vjeru svojih slušalaca, ali ne da bi ih prisilio. Svakako je ukorio nevjeru onih koji su ga slušali, ali je kaznu ostavio Bogu za dan suda. Kada je poslao apostole u svijet, rekao im je: "Ko vjeruje i krsti se, bit će spašen, a ko ne vjeruje, bit će osuđen" (Marko 16,16). Ali On, znajući da je među pšenicom posijan kukolj, zapovjedi da se oboje ostavi da raste do žetve, koja će biti na kraju svijeta. Odričući se toga da bude politički Mesija i vladar silom, On je radije sebe nazivao Sinom Čovječjim, koji je došao "da služi i da život svoj kao otkupninu za mnoge" (Marko 10:45). Otkrio se kao savršeni Sluga Božji, koji "trske strganu ne lomi, niti gasi tinjajući fitilj" (Matej 12:20). Priznao je građansku vlast i njena prava, zapovijedajući da se porez plaća caru, ali je jasno upozorio da se moraju poštovati superiorna Božja prava: "Dajte caru carevo, a Bogu Božje" (Matej 22:21). Konačno, dovršetkom djela otkupljenja na križu, kako bi stekao spasenje i istinsku slobodu za čovječanstvo, On je dovršio svoje otkrivenje. Svjedočio je istinu, ali je nije htio silom nametnuti onima koji su mu proturječili. Jer se njegovo kraljevstvo ne brani silom, već se uspostavlja svjedočenjem istine i slušanjem iste, i raste ljubavlju kojom Krist, uzdignut na križu, privlači ljude k sebi.

Apostoli, poučeni riječju i primjerom Kristovim, slijedili su isti put. Od najranijih dana Crkve, Kristovi učenici nastojali su voditi ljude da ispovijedaju Krista kao Gospodina, ne prisilom ili lukavstvom nedostojnim Evanđelja, već prije svega snagom Božje riječi. Odlučno su svima naviještali plan Boga Spasitelja, "koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2,4); ali istovremeno su poštovali slabe, čak i one koji su u zabludi, pokazujući tako kako će "svaki za sebe dati odgovor Bogu" (Rim 14,12), a u međuvremenu mora poslušati svoju savjest. Poput Krista, apostoli su uvijek bili posvećeni svjedočenju Božje istine, usuđujući se s većom smjelošću propovijedati pred narodom i vlastima "riječ Božju s pouzdanjem" (Djela 4,31). Jer su vjerovali s nepokolebljivom vjerom da je samo Evanđelje zaista Božja sila za spasenje svakoga ko vjeruje. Stoga, prezirući sva „oružja tijela“ i slijedeći primjer Kristove krotkosti i poniznosti, propovijedali su Božju riječ, potpuno se uzdajući u njenu božansku moć da uništi sile koje su Božji neprijatelji i da vodi ljude vjeri u Krista i poslušnosti Njemu. Apostoli su, poput Učitelja, priznavali legitimnu građansku vlast: „Nema vlasti osim one koju je Bog uspostavio“, uči Apostol, koji shodno tome zapovijeda: „Svaki da se pokorava vlastima…“ „Ko se protivi vlasti, protivi se redu koji je Bog uspostavio“ (Rim 13,1-2). I istovremeno, nisu se bojali protiviti javnoj vlasti kada se ona protivila svetoj Božjoj volji: „Bogu se treba pokoravati više nego ljudima“ (Djela 5,29). Bezbrojni mučenici i vjernici slijedili su ovaj put kroz vijekove i širom svijeta.

Crkva slijedi stope Krista i apostola

12. Crkva, dakle, vjerna evanđeoskoj istini, slijedi put Krista i apostola kada prepoznaje i promiče vjersku slobodu kao u skladu s ljudskim dostojanstvom i Božjom objavom. Kroz vijekove je čuvala i naučavala doktrinu primljenu od Učitelja i apostola. Iako je u životu Božjeg naroda, dok su prolazili kroz promjene ljudske historije, ponekad bilo ponašanja manje u skladu s evanđeoskim duhom, pa čak i suprotnih njemu, Crkva je uvijek održavala doktrinu da niko ne smije biti prisiljen prihvatiti vjeru.

Na taj način, evanđeosko vrenje je dugo djelovalo u umovima ljudi i snažno doprinijelo tome da su oni, tokom vijekova, bili u stanju da potpunije shvate dostojanstvo svoje osobe i da sazriju u uvjerenju da se, u vjerskim pitanjima, to dostojanstvo treba očuvati unutar društva, imunog na bilo kakvu ljudsku prisilu.

Sloboda Crkve

13. Među stvarima koje se odnose na dobro Crkve, pa čak i na dobro samog svjetovnog društva, a koje se moraju čuvati u svako doba i na svakom mjestu i braniti od svake nepravde, svakako je od najveće važnosti da Crkva uživa onoliko slobode djelovanja koliko je potrebno za brigu o spasenju čovječanstva. Jer to je sveta sloboda, kojom je Jedinorođeni Sin Božji obogatio Crkvu, otkupljenu svojom krvlju. Ona je zaista toliko suštinska Crkvi da oni koji joj se protive djeluju protiv Božje volje. Sloboda Crkve je temeljno načelo u odnosima između Crkve i javnih vlasti i cijelog građanskog poretka.

Crkva zahtijeva za sebe slobodu u ljudskom društvu i pred svakom javnom vlašću, budući da je duhovna vlast, koju je ustanovio Krist Gospodin, kojoj po božanskom nalogu pripada dužnost da ide po cijelom svijetu i propovijeda Evanđelje svakom stvorenju. Isto tako, Crkva zahtijeva za sebe slobodu ukoliko je društvo ljudskih bića koja imaju pravo živjeti u građanskom društvu prema normama kršćanske vjere.

Sada, gdje vjerska sloboda prevladava kao norma – ne samo proglašena riječima, niti samo sankcionirana zakonima, već i iskreno provedena u praksi – tu Crkva, u konačnici, postiže stabilno stanje, i u zakonu i u stvarnosti, za potrebnu nezavisnost u ispunjavanju svoje božanske misije, nezavisnosti koju su crkvene vlasti najupornije isticale unutar društva. I istovremeno, kršćanski vjernici, kao i svi drugi ljudi, uživaju građansko pravo da ne budu spriječeni da žive po svojoj savjesti. Stoga postoji sklad između slobode Crkve i te vjerske slobode koja mora biti priznata kao pravo svih ljudi i zajednica i sankcionirana u pravnom sistemu.

Obaveza Crkve

14. Katolička Crkva, da bi ispunila božanski nalog: "učite sve narode" (Mt, 18, 19-20), mora se marljivo truditi "da se riječ Božja širi i proslavlja" (2 Sol, 3, 1).

On usrdno moli svu svoju djecu da prije svega prinose "molbe, prošnje, molitve i zahvalnice za sve ljude... Jer je to dobro i ugodno Bogu, Spasitelju našemu, koji hoće da se svi ljudi spasu i dođu do spoznanja istine" (1 Tim 2-4).

Sa svoje strane, vjernici, u formiranju svoje savjesti, moraju marljivo obraćati pažnju na sveto i pouzdano učenje Crkve. Jer, po volji Kristovoj, Katolička Crkva je učiteljica istine, a njena misija sastoji se u autentičnom proglašavanju i poučavanju istine, koja je Krist, a istovremeno i u proglašavanju i potvrđivanju svojim autoritetom načela moralnog poretka koja proizlaze iz same ljudske prirode. Nadalje, neka vjernici budu mudri u postupanju s nevjernicima i šire svjetlo života „u Duhu Svetome, u neiskrenoj ljubavi, u riječima istine“ (2 Kor 6,6-7), sa svim pouzdanjem i apostolskim žarom, sve do prolijevanja krvi.

Jer učenik ima tešku obavezu prema Kristu Učitelju da svaki dan bolje upoznaje istinu koju je od Njega primio, da je vjerno propovijeda i hrabro brani, isključujući sva sredstva suprotna duhu Evanđelja. Istovremeno, međutim, Kristova ljubav ga potiče da s ljubavlju, razboritošću i strpljenjem postupa s onima koji žive u zabludi ili neznanju vjere. Stoga se moraju uzeti u obzir i dužnosti prema Kristu, životvornoj Riječi koja se mora propovijedati, i prava ljudske osobe i mjeru milosti koju je Bog, po Kristu, udijelio čovječanstvu, koje je pozvano da dragovoljno primi i ispovjedi vjeru.

ZAKLJUČAK

15. Stoga je očigledno da ljudi našeg vremena žele slobodno ispovijedati vjeru privatno i javno; i štaviše, da je vjerska sloboda proglašena građanskim pravom u mnogim ustavima i svečano priznata u međunarodnim dokumentima.

Ali postoje režimi u kojima, iako njihov Ustav priznaje slobodu vjerskog obožavanja, same javne vlasti nastoje spriječiti građane da prakticiraju vjeru i učiniti život vjerskim zajednicama izuzetno teškim i nesigurnim.

S radošću pozdravljajući povoljne znakove ovog vremena, ali sa žaljenjem osuđujući ove žalosne činjenice, sveti Sabor potiče katolike i moli sve ljude da s najvećom pažnjom razmotre koliko je potrebna vjerska sloboda, posebno u sadašnjim uvjetima ljudske porodice.

Očigledno je da svi narodi postaju sve ujedinjeniji, da su ljudi različitih kultura i religija povezani bližim vezama i da raste svijest o individualnoj odgovornosti. Stoga, da bi se uspostavili i učvrstili mirni odnosi i sklad među čovječanstvom, neophodno je da vjerska sloboda bude zaštićena efikasnim pravnim zaštitama širom svijeta i da se poštuju vrhovne dužnosti i prava pojedinaca da slobodno razvijaju svoj vjerski život unutar društva.

Neka Bog, Otac svih, podari da ljudska porodica, kroz marljivo poštivanje vjerske slobode u društvu, milošću Kristovom i snagom Duha Svetoga, može postići uzvišenu i nepogrešivu "slobodu slave djece Božje" (Rim, 8, 21).

Svaka pojedina stvar u ovoj Deklaraciji bila je ugodna Ocima Najsvetijeg Sabora. I Mi, s apostolskim autoritetom koji nam je dao Krist, zajedno s časnim Ocima, u Duhu Svetom, odobravamo ih, određujemo i utvrđujemo, i naređujemo da se, nakon što budu sinodalno odlučene, objave na slavu Božju.

Rim, u crkvi Svetog Petra, 7. decembra 1965.

Ja, PAVLE, biskup Katoličke crkve